Sreda, Decembar 30, 2020

ČLANAK 1140

Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi spornu rečenicu cijenili van konteksta sadržaja članka na apelantovom privatnom blogu u sklopu kojeg je apelant objavio spornu fotografiju. Ustavni sud zapaža da apelant na svom blogu piše o aferama, nerasvijetljenim ubistvima, analizira i citira izjave političara sa slike, daje svoje kritičke osvrte o vlasti, radu institucija vlasti, što je svakako apelantovo legitimno pravo a teme o kojima apelant javno progovara su od javnog interesa...

OVOM ODLUKOM USTAVNOG SUDA JE NAJAVLJEN POČETAK PADA DODIK MILORADA

UVODNI KOMENTAR :
Odluka Ustavnog suda BIH po Apelaciji "AP 1031/19" se u cjelosti može pročitati nakon ovog uvoda ispod horizontalne linije a ja kao podnosilac apelacije ističem ključnu rečenicu navedenu u tački 37. citiram :
`Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi spornu rečenicu cijenili van konteksta sadržaja članka na apelantovom privatnom blogu u sklopu kojeg je apelant objavio spornu fotografiju. Ustavni sud zapaža da apelant na svom blogu piše o aferama, nerasvijetljenim ubistvima, analizira i citira izjave političara sa slike, daje svoje kritičke osvrte o vlasti, radu institucija vlasti, što je svakako apelantovo legitimno pravo a teme o kojima apelant javno progovara su od javnog interesa.`
Dakle, Ustavni sud je ustanovio da pišem o kriminalu, korupciji, likvidacijama protivnika režima u kontekstu javnog naloga dodik milorada izdatog pred kamerama "njihovom ljudima u institucijama" da "vode borbu" protiv osoba čija su imena zapisana u "crnoj knjizi".
Neću sada detaljnije komentarisati posljedice pa ću samo podsjetiti da je ova odluka Ustavnog suda, donesena 10.11.2020. i odmah objavljena u medijima. Poslije izbora održanih nekoliko dana kasnije, režim dodik milorada ne uspjeva osvojiti Bijeljinu a gubi Banjaluku... što znači da oni ne mogu krasti iz budžeta najbogatijih gradova.
U medijima se objavljuje audio snimak telefonskog razgovora tegeltije milana, tada predsjednika VSITV-a i traži njegova ostavka.
Ministar inostranih poslova Rusije odgađa doazak zbog "kontakta sa covid 19 pozitivnom osobom" do daljnjeg.
Tegeltija Milan se javno deklariše kao dodikov sluga te poslije sastanka sa njim podnosi ostavku... naravno ne zbog sastanka, nego zbog uticaja stranih ambasada koje imaju gomile podataka o kriminalu ovdašnjih političara.
Odmah poslije toga u posjetu stiže pomenuti ministar Rusije da primi "poklon" o kome su odavno upoznati.
DANAS SVI ZNAMO DA SE RADI O IKONI KOJA JE BUKVALNO UKRADENA IZ NACIONALNOG ISTORIJSKOG BLAGA JEDNE ZEMLJE A ZAVRŠILA U RUKAMA NEKOGA KO JE "OBOLIO" NAKON OBJELODANJIVANJA OVIH ČINJENICA".
I nije ključno pitanje "ODAKLE DODIK MILORADU, IKONA" nego "ODAKLE MILU RONHILU PRAVO DA FORMIRA CRNU KNJIGU I UPISUJE U NJU IMENA OSOBA KOJE NJEGOVI LJUDI TREBA DA LIKVIDIRAJU"...

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1031/19, rješavajući apelaciju Zdenka Baje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu :

Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zdenka Baje.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 092159 19 Pžp od 30. januara 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.h)
Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Pr 092159 19 Pžp od 30. januara 2019. godine. Podneskom od 25. marta 2019. godine apelant je dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i podnosioca prekršajnog postupka MUPRS - PU Bijeljina (u daljnjem tekstu: MUPRS) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i MUPRS su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 30. juna do 14. jula 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 Pr 092159 17 Pr od 23. novembra 2018. godine apelant je kao okrivljeni proglašen odgovornim zato što je 7. novembra 2017. godine na internetu, na javnom blogu adrese http://kriminaluvlasti.blogger.ba/. u tekstu pod nazivom „Analiza izjava laži svjedoka i manipulacija sudije u predmetu broj 80 0 Pr 082502 17 Pr“, narušio javni red i mir isticanjem - objavljivanjem simbola, lika i crteža, kao i tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemirujućeg sadržaja, na taj način što je na navedenoj stranici objavio sliku na kojoj je prikazao predsjednika RS Milorada Dodika kao Hitlera koji izdaje direktive, a ministra MUPRS Dragana Lukača i načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića kao nacističke starješine koji salutiraju riječima: „Da, moj Fireru“, čime je počinio prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru, kažnjiv po istom članu, te mu je zbog navedenog izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Istim rješenjem apelant je oslobođen odgovornosti za drsko i nepristojno ponašanje i sprečavanje službenika u vršenju svoje dužnosti (radnje su detaljno opisane u dispozitivu odluke) iz čl. 7. i 24. Zakona o javnom redu i miru jer opisane radnje iz dispozitiva rješenja nisu prekršaj (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
6. Tokom postupka apelant se u svojoj odbrani pozivao na odredbe Ustava RS, i to na član 32, kao i na odredbe Zakona o javnom redu i miru koje svakom građaninu garantiraju slobodno iznošenje mišljenja o radu državnih organa i da za to ne smiju biti pozivani na odgovornost, te da se navedeni blog, kao i portal i serveri nalaze van RS i u vlasništvu su portala Klix.ba.
7. U vezi s ovim apelantovim prigovorima Osnovni sud je naveo da je apelant, koristeći se portalom Klix.ba, na kojem je na već postojećoj fotografiji više funkcionera RS dodao tekst, počinio prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi prigovori da je sjedište portala van RS imajući u vidu da se radi o društvenim mrežama i internetu kao globalnoj mreži, a da je apelant svojim tekstom uputio javnosti sporni materijal za koji je on sam odgovoran. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant je odgovoran za tekst koji je dopisan na postojećoj fotografiji, te je taj sud zaključio da je apelant na taj način narušio javni red i mir isticanjem teksta uvredljivog i uznemiravajućeg sadržaja. Osnovni sud je izvršio analizu fotografije na kojoj je vidljivo „da postoji službeni razgovor više funkcionera, te da se neki funkcioneri obraćaju riječima: 'Da moj Fireru', iako je navedeni tekst kombinacija engleskog i njemačkog jezika jasno se poručuje da se radi o nacističkom obraćanju, i to kao odgovoru na navodne afere, pljačkanja i ubistva“. Prvostepeni sud je dodao da je „notorna činjenica da nacističko obraćanje i kod lica kojima je taj tekst pridodat, kao i kod građana izaziva osjećaj da se radi o uvredljivom i uznemiravajućem sadržaju, te da je takvo nedopustivo“. Prema ocjeni Osnovnog suda, „takvi tekstovi ne predstavljaju javno izneseno mišljenje o radu državnih organa jer bi javno izneseno mišljenje moglo da koristi izraze poput neažurnosti, neefikasnosti, nekompetentnosti, nekvalificiranosti i nesposobnosti, ali okrivljeni ovakvim tekstom grubo vrijeđa, i to putem interneta, i konkretna lica i izaziva osjećaj da se radi o uvredljivom i uznemiravajućem sadržaju i ne predstavlja izraz kritike i mišljenja o radu državnih organa, već, kako je sud ranije naveo, radi se isključivo o uvredljivim i uznemiravajućim riječima“. Shodno iznesenom, Osnovni sud je naglasio da je apelantu zbog prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru izrečena maksimalna novčana kazna iako je apelant slabog imovnog stanja, nezaposlen, ali je taj sud prilikom izricanja kazne cijenio da je prekršaj učinjen s umišljajem, da je apelant iskazao upornost u vršenju prekršaja, te da je apelant već kažnjavan za prekršaje iz oblasti javnog reda i mira.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i MUPRS, Okružni sud je donio Rješenje broj 80 0 Pr 092159 19 Pžp od 30. januara 2019. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrđeno.
9. Apelant žalbom pobija osuđujući dio osporenog rješenja zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršaju i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom se tvrdi da su apelantu tokom prekršajnog postupka bila uskraćena procesna prava iz Zakona o prekršajima (član 9), da mu je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da izvodi dokaze (nije saslušan ni svjedok podnosioca zahtjeva koji je predložen u prekršajnom nalogu), zatim da je rješenje zasnovano na dokazu koji se nije mogao koristiti, te da je prvostepeni sud propustio da primijeni odredbe Zakona o prekršajima, što je štetno utjecalo na njegov procesni položaj. Žalbom se dalje tvrdi da su svi postupci protiv apelanta pokrenuti po nalogu sudske policije iako ona nije ovlaštena za prekršajne postupke za remećenje javnog reda i mira, te da tokom postupka nije utvrđeno kada i čiju je uznemirenost (kojih građana, kada i gdje) apelant prouzrokovao.
10. U vezi s iznesenim prigovorima Okružni sud je sve ocijenio neosnovanim jer je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku jasno i argumentirano obrazložio i da argumentaciju prvostepenog suda taj sud u potpunosti prihvaća. Sva tri zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta podnesena su od strane MUPRS, PU Bijeljina, PS Bijeljina II kao ovlaštenog organa, a ne sudske policije kako to apelant tvrdi u žalbi. Okružni sud je naveo da je sudska policija samo inicirala nadležni organ za pokretanje postupaka, za što je ovlaštena kao i svaki građanin BiH. Okružni sud je naveo da niti jednim zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka nije predloženo saslušanje Danka Borovčanina u svojstvu svjedoka, te da sud ima pravo da odbije provođenje dokaza ukoliko ocijeni da je on nepotreban ili da nema značaj za konkretan slučaj.
11. U vezi s oslobađajućim dijelom pobijanog rješenja Okružni sud je naveo da je odlučni pravni zaključak da činjenični opis radnji izvršenja prekršaja ne sadrži sva bitna obilježja prekršaja za koji se apelant tereti, koji je zasnovan na odredbi člana 199. Zakona o prekršajima, prihvatljiv i za taj sud. U vezi s tim Okružni sud je istakao da je konkretni činjenični opis radnji počinjenja prekršaja iz člana 7. i člana 24. Zakona o javnom redu i miru, za koje je apelant oslobođen odgovornosti, posebno mjesto počinjenja i mjesto nastupanja posljedice (apelantova porodična kuća), ne sadrži bitna obilježja prekršaja. Navodi žalbe MUPRS kojima se citiraju i tumače odredbe člana 2. st. 3. i 4. Zakona o javnom redu i miru su generalno prihvatljivi, ali u konkretnoj prekršajnoj stvari činjenice koje neko mjesto „pretvaraju“ u javno mjesto trebale su biti unijete u činjenični opis radnji izvršenja prekršaja (između ostalog, ko je vidio i čuo apelanta, gdje se apelant tačno nalazio, koje konkretno lice je uznemirio).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenim rješenjem, između ostalih, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da mu je kao građaninu zagarantirano pravo da slobodno iznosi svoje mišljenje o radu državnih organa, što je sastavni dio člana 7. Zakona o javnom redu i miru, a to pravo mu je „brutalno“ oduzeto nezakonitim odlukama redovnih sudova. Za apelanta je, između ostalog, sporno tretiranje interneta kao „javnog mjesta“ jer Zakonom o javnom redu i miru internet se ne definira kao javno mjesto. Zatim, apelant ističe da se sjedište „bloger.ba“ nalazi na teritoriji Federacije BiH, a ne na teritoriji RS. Za apelanta je neshvatljivo da su sudovi odluke zasnivali samo na podnesenom zahtjevu i opisu samo jedne strane MUPRS, a da se o tome nije izveo niti jedan valjan dokaz. Prema apelantovoj ocjeni, dokazni postupak u vezi s „uvredljivom“ fotografijom je izostao, a umjesto toga redovni sudovi su iznosili svoje impresije da „pridodati tekst kod lica na slici, kao i kod građana izaziva osjećaj da se radi o uvredljivom i uznemiravajućem sadržaju“. Apelant, također, iznosi brojne prigovore procesne prirode u vezi s kršenjem člana 9. Zakona o prekršajima.

b) Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi koje apelant iznosi u apelaciji jer osporena odluka sadrži obrazloženje o navodima koji su isticani tokom prvostepenog i žalbenog postupka.
14. Osnovni sud je naveo da se iz navoda apelacije može zaključiti da apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a o kojima su se redovni sudovi izjasnili i sve prigovore ocijenili neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. MUPRS je u odgovoru na apelaciju naveo da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku i da su odgovorili na sve apelantove prigovore koje on ponavlja u apelaciji predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o javnom redu i miru („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/15 i 58/19).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnom redu i miru („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 11/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Značenje izraza

Član 2.

(1) Javni red i mir, u smislu ovog zakona, jeste usklađeno stanje međusobnih odnosa građana nastalo njihovim ponašanjem na javnom mjestu i djelovanjem organa i službi u javnom životu radi osiguravanja jednakih uvjeta za ostvarivanje prava građana na osobnu sigurnost, mir i spokojstvo, privatni život, slobodu kretanja, zaštitu ljudskog dostojanstva i prava maloljetnika i drugih lica.
(2) Prekršajima javnog reda i mira smatraju se: prekršaji protiv funkcioniranja državnih organa i javnih službi, prekršaji protiv interesa maloljetnika i drugih kategorija lica i ostali prekršaji javnog reda i mira koji su učinjeni na javnom mjestu.
(3) Javno mjesto, u smislu ovog zakona, jeste mjesto na kojem je slobodan pristup pojedinačno neodređenim licima bez uvjeta ili pod određenim uvjetima, kao i prostorije državnog organa, privrednog društva, drugog pravnog lica i drugih mjesta kada je, usljed blizine ili izloženosti vidiku ili čujnosti, izvršenom radnjom došlo do uznemiravanja ili negodovanja građana.
(4) Javno mjesto, u smislu ovog zakona, jeste i svako drugo mjesto na kojem je počinjen prekršaj, a posljedica je nastupila na javnom mjestu.
(5) Grupa, u smislu ovog zakona, jeste najmanje tri ili više lica koja zajednički počine prekršaj.
(6) Gramatički izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu za označavanje muškog i ženskog roda podrazumijevaju oba pola.

1. Osnovni prekršaji javnog reda i mira

Svađa, vika, vriska i nepristojno ponašanje

Član 7.

Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, osim ako se navedeno ne odnosi na javno izneseno mišljenje o radu državnih organa, te drugih javnih organa i organizacija kaznit će se novčanom kaznom od 100 KM do 300 KM.
17. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/14, 36/15 - odluka USRS, 110/16 i 100/17).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/14, 36/15 - odluka USRS i 110/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Prava lica okrivljenih za prekršaje

Član 9.

(1) Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud u razumnom roku.
(2) Okrivljeno lice iz stava 1. ovog člana ima pravo da:
1) se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova odgovornost u skladu sa zakonom,
2) u najkraćem roku bude obaviješteno, detaljno i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlogu optužbi protiv njega,
3) mu se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane, te da bude upoznato sa svim pravima, kao i pravom na ćutanje,
4) se brani osobno ili putem branioca po vlastitom izboru ili, ukoliko nema dovoljno sredstava, da mu se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde,
5) ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ga terete i
6) dobije besplatnu pomoć prevoditelja ako ne razumije jezik koji se upotrebljava u sudu ili tumača ukoliko je riječ o gluvonijemom ili slabovidom licu.

Rješenje kojim se okrivljeni oslobađa odgovornosti

Član 199. stav (1) tačka 1)

Rješenje kojim se okrivljeni oslobađa odgovornosti sud će donijeti, ako:
1) djelo za koje se tereti nije prekršaj,

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 Pr 092159 19 Pšp od 30. januara 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (primafacie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije, kao i člana 11/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud će, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i apelantove navode da mu je izrečenom novčanom kaznom u prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, najprije razmotriti pitanje eventualnog kršenja tog prava.

Pravo na slobodu izražavanja

23. Član 11/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
24. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
25. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da se prvim stavom definira samo pravo, a drugim stavom definiraju se dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selisto protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
26. Prilikom ispitivanja kršenja prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud mora odgovoriti najprije na pitanje postoji li miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, pa ako postoji: je li to miješanje bilo opravdano, odnosno: a) je li bilo „propisano zakonom“, b) je li imalo neki legitiman cilj i c) je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
27. U konkretnom slučaju apelant je zbog objavljivanja sporne fotografije na svom blogu proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega mu je izrečena maksimalna novčana kazna za taj prekršaj (300 KM). Iz navedenog slijedi nesporan zaključak da je izrečenom novčanom kaznom došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

a) Je li miješanje bilo „propisano zakonom“?

28. Ustavni sud se u ovom dijelu poziva na vlastitu praksu iz predmeta broj AP 3430/16 koji je pokretao slično činjenično i pravno pitanje u kojem je apelantu, zbog objavljivanja slike na Facebook profilu, izrečena krivična sankcija. U citiranoj odluci Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojasnio pojam „propisano zakonom“ iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3430/16 od 19. decembra 2018. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Naime, Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo da izraz „propisano zakonom“ u drugom stavu člana 10. zahtijeva ne samo da mjere kojima se ograničava pravo na slobodu izražavanja imaju pravni osnov u domaćem zakonu već se odnosi i na kvalitet zakona u pitanju. Naime, zakon mora biti dostupan, a njegovi efekti moraju biti predvidljivi (vidi Evropski sud, između mnogih, Delfi AS protiv Estonije, presuda od 16. juna 2015. godine, predstavka broj 64569/09, tačka 120. s daljnjim referencama). Svako mora biti u stanju da predvidi, u stepenu koji se razumno može očekivati u okolnostima konkretnog slučaja, posljedice koje određeno ponašanje može imati, ali te posljedice ne moraju biti predvidljive s apsolutnom sigurnošću.
30. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je apelant novčano kažnjen zbog prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru. Navedeni član glasi: „Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, osim ako se navedeno ne odnosi na javno izneseno mišljenje o radu državnih organa, te drugih javnih organa i organizacija kaznit će se novčanom kaznom od 100 KM do 300 KM.“
31. Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o javnom redu i miru pojašnjen pojam „javni red i mir“, kao i pojam „javno mjesto“ (vidi Relevantne propise član 2. st. 1, 3. i 4. Zakona o javnom redu i miru). Apelant prigovara da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti za primjenu citiranog člana jer internetski portal nije javno mjesto koje ima u vidu Zakon o javnom redu i miru. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu posebno bavili pojmom „javno mjesto“ u kontekstu konkretnog prekršaja, ali su prilikom odlučenja imali u vidu član 2. stav (4) Zakona o javnom redu i miru (vidi Relevantne propise). Zatim, Ustavni sud zapaža da je članom 7. Zakona o javnom redu i miru propisana mogućnost novčanog kažnjavanja u slučaju isticanja simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja na javnom mjestu, pa shodno tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „propisano zakonom“ u smislu člana 10. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud će u nastavku ispitati je li miješanje imalo legitiman cilj i je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

b) Postojanje legitimnog cilja

32. Ustavni sud smatra da iz osporenih odluka nesumnjivo proizlazi da su te odluke donesene s ciljem zaštite prava drugih, što svakako predstavlja jedan od legitimnih ciljeva iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije.

c) Je li miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“?

33. Osnovna načela koja se tiču pitanja je li miješanje u slobodu izražavanja „nužno u demokratskom društvu“ čvrsto su utvrđena u sudskoj praksi Evropskog suda i mogu se sumirati na sljedeći način (vidi, između ostalih, Hertelprotiv Švicarske, 25. august 1998, § 46, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI; Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 68416/01, § 87, ECHR 2005-II; Mouvement raelien suisse protiv Švicarske [GC] broj 16354/06, § 48, ECHR 2012. (izvodi) i Animal Defenders International protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] broj 48876/08, § 100, 22. april 2013: „(i) Sloboda izražavanja jedan je od suštinskih temelja demokratskog društva i preduvjet za njegov napredak, kao i za samoispunjenje svakog pojedinca. Na osnovu člana 10, stava 2. primjenjuje se ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ na koje se gleda blagonaklono ili koje se smatraju neuvredljivim ili neinteresantnim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema ‘demokratskog društva’. Kao što je istaknuto u članu 10, ova sloboda podliježe izuzecima, koji se moraju, međutim, strogo tumačiti, dok potreba za bilo kakvim ograničavanjem mora biti uvjerljivo utvrđena. Pridjev ‘nužna’, u smislu člana 10, stava 2. podrazumijeva postojanje ‘hitne društvene potrebe’. Strane ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene kod utvrđivanja postojanja takve potrebe, koje, međutim, ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom, obuhvaćajući ne samo zakon već i odluke kojima se taj zakon primjenjuje, pa čak i one koje donese nezavisni sud. Sud je, dakle, nadležan da donese konačnu odluku o tome je li neko ‘ograničenje’ pomirljivo sa slobodom izražavanja koje se štiti članom 10. (iii) Zadaća suda, u izvršavanju njegove nadzorne uloge, nije da zamijeni domaće nadležne organe, već da preispita, u odnosu na član 10, odluke koje su ti organi donijeli u skladu s diskrecionim ovlaštenjem koje uživaju. To ne znači da se kroz ovaj nadzor isključivo utvrđuje je li tužena država svoje diskreciono pravo koristila razumno, pažljivo i u dobroj vjeri. Sud, također, mora ispitati miješanje na koje se podnosilac predstavke žalio u svjetlu predmeta u cjelini i utvrditi je li to miješanje bilo 'srazmjerno legitimnom cilju koji se time nastojao postići' i jesu li razlozi koje su domaće vlasti navele kao opravdanje za to miješanje bili 'relevantni i dovoljni'. U tom smislu, sud se mora uvjeriti da su domaći organi vlasti primijenili standarde koji su bili u skladu s načelima sadržanim u članu 10. i, osim toga, da su se oslanjali na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica”. Kada ispituje postoji li potreba za miješanjem u slobodu izražavanja u demokratskom društvu u interesu „zaštite ugleda ili prava drugih“, od suda se može zahtijevati da utvrdi jesu li domaći organi vlasti postigli pravičnu ravnotežu u pogledu zaštite dvaju vrijednosti zajamčenih Konvencijom, koje u nekim slučajevima mogu doći u sukob jedna s drugom - s jedne strane, sloboda izražavanja zaštićena članom 10, a s druge, pravo na poštovanje privatnog života zajamčenog članom 8. (vidi Evropski sud, Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske broj 71111/01, § 43, 14. juni 2007; MGN Limited protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 39401/04, § 142, 18. januar 2011. i Axel Springer AG, tačka 84).
34. Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru zbog teksta koji u prevodu glasi: „Da moj Fireru“, koji je dodat na fotografiji na kojoj se nalaze vodeći političari stranke SNSD. Redovni sudovi su nakon analize fotografije na kojoj je dodat sporni tekst zaključili da se ovom rečenicom „jasno poručuje da se radi o nacističkom obraćanju, i to kao odgovoru na navodne afere, pljačkanja i ubistva“. Prema mišljenju redovnih sudova, „notorna činjenica da nacističko obraćanje i kod lica kojima je taj tekst pridodat, kao i kod građana izaziva osjećaj da se radi o uvredljivom i uznemiravajućem sadržaju, te da je takvo nedopustivo“.
35. U vezi s obrazloženjem redovnih sudova Ustavni sud je prije ispitivanja da li su redovni sudovi prilikom odlučenja „postigli pravičnu ravnotežu u pogledu zaštite dvaju vrijednosti zajamčenih Konvencijom“ izvršio uvid u spornu fotografiju. Ustavni sud iz sporne fotografije zapaža da se radi o autentičnoj fotografiji na kojoj se nalazi Milorad Dodik, u to vrijeme predsjednik entiteta RS, kako su to utvrdili redovni sudovi, te više njegovih saradnika i stranačkih kolega, od kojih je Osnovni sud identificirao dvoje (ministar MUPRS Dragan Lukač i načelnik PU Prijedor Dalibor Ivanić). Ustavni sud zapaža da na samoj fotografiji nisu vršene nikakve „intervencije“ na osobama koje se nalaze na fotografiji, osim što je na fotografiji, u maniru stripa, dodat tekst kojim se Milorad Dodik obraća stranačkim kolegama: „Mene i SNSD niko ne smije dovoditi u vezu sa aferama, pljačkama ni ubistvima u koje smo umiješani“ i „Crnu knjigu svakodnevno ažurirati“, a na citirano obraćanje dvojica stranačkih kolega (koje je Osnovni sud identificirao) odgovaraju: „Yes my Führer.“
36. Nakon uvida u spornu fotografiju, Ustavni sud ne može dovesti u vezu dispozitiv rješenja Osnovnog suda i (subjektivno) viđenje sporne fotografije od strane Osnovnog suda (vidi tačku 5. ove odluke). Imajući u vidu opis sporne fotografije iz prethodne tačke ove odluke Ustavni sud ne može prihvatiti ni obrazloženje redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi „o nacističkom obraćanju“ na način na koji to žele da prikažu redovni sudovi. Čak i da se radi o „nacističkom obraćanju“ ili pak aluzijama na „nacističko obraćanje“ Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da su općeuvredljivi izrazi „idiot“ i „fašista“ prihvatljiva kritika u određenim okolnostima (vidi Oberschlick protiv Austrije (broj 2) presuda od 1. jula 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997. IV; Feldek protiv Slovačke broj 29032/95; ECHR 2001-VIII). Navedeno upućuje na zaključak da „nacističko obraćanje“ i izrazi koji se vežu uz nacizam nisu a priori „neprihvatljivo izražavanje“ kako to tvrde redovni sudovi u konkretnom slučaju. Naime, ovdje je bitno istaći da se sporni izrazi ne mogu posmatrati odvojeno i van konteksta, već se moraju analizirati iz više uglova i dovesti u kontekst sa svim relevantnim okolnostima svakog konkretnog slučaja. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Bodrožić protiv Srbije u kojem je podnosilac predstavke proglašen krivim i novčano kažnjen zbog korištenja izraza „idiot“, „fašista“ i „član fašističkog pokreta“ koje je upotrijebio u opisu J. P. (historičar iz Republike Srbije). Evropski sud je u citiranom predmetu nakon detaljne analize spornih izraza u kontekstu svih relevantnih okolnosti tog slučaja utvrdio da su domaći sudovi „ograničili svoju analizu na činjenicu da je formiranje fašističkog pokreta u Srbiji zabranjeno zakonom i da su, prema tome, izjave podnosioca predstavke netačne. Međutim, prilikom usvajanja uske definicije onoga što bi moglo da se smatra prihvatljivom kritikom, domaći sudovi se nisu upustili u analizu da li su izjave podnosioca predstavke mogle biti vrijednosni sudovi koji ne podliježu dokazu (vidi Grinberg protiv Rusije broj 232472/03, st. 28-30, 21. juli 2005. godine). Oni također nisu obavili odgovarajuću analizu proporcionalnosti da bi se procijenio kontekst u kojem su ti izrazi upotrijebljeni i njihov činjenični osnov“. Shodno tome, Evropski sud je utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu izražavanja jer se razlozi koje su naveli domaći sudovi ne mogu smatrati „relevantnim i dovoljnim“ da se opravda miješanje u slobodu izražavanja podnosioca predstavke (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51. i 52, aplikacija broj 32550/05).
37. Ustavni sud zapaža da je redovnim sudovima u konkretnom slučaju sporna rečenica „Yes my Führer“ jer je smatraju uvredljivom i uznemiravajućom ne samo za osobe sa slike već i za širu javnost budući da je „notorna činjenica da nacističko obraćanje i kod lica kojima je taj tekst pridodat, kao i kod građana izaziva osjećaj da se radi o uvredljivom i uznemiravajućem sadržaju, te da je takvo nedopustivo“. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ovu rečenicu cijenili odvojeno i van konteksta doslovno je tumačeći kao „nacističko obraćanje“. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi spornu rečenicu cijenili van konteksta sadržaja članka na apelantovom privatnom blogu u sklopu kojeg je apelant objavio spornu fotografiju. Ustavni sud zapaža da apelant na svom blogu piše o aferama, nerasvijetljenim ubistvima, analizira i citira izjave političara sa slike, daje svoje kritičke osvrte o vlasti, radu institucija vlasti, što je svakako apelantovo legitimno pravo, a teme o kojima apelant javno progovara su od javnog interesa. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi spornu rečenicu „Yes my Führer“ doslovno protumačili kao „nacističko obraćanje“ iako bi se, prema ocjeni Ustavnog suda, prije moglo govoriti o satiričnom izražavanju kojim je apelant želio da izrazi stav o stranačkom podaništvu, odnosno poslušnosti između stranačkih istomišljenika. Ovakva vrsta satiričnog izražavanja zaštićena je članom 10. Evropske konvencije i u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovo pravo na slobodu izražavanja prevagnulo je u odnosu na suprotstavljeno pravo drugih. Naime, Evropski sud dosljedno dozvoljava veću slobodu kod humorističkih i satiričkih komentara jer je satira, između ostalog, oblik društvenog komentara kojem je svojstveno preuveličavanje i izobličavanje stvari.
38. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi apelanta proglasili odgovornim za prekršaj, a da prilikom odlučenja nisu uvažili apelantovo pravo na slobodu izražavanja jer član 7. Zakona o javnom redu i miru nesporno pokreće pitanje slobode izražavanja okrivljenih za taj prekršaj.
39. Naime, Ustavni sud ukazuje na ranije izneseni stav da se sloboda izražavanja, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, kako to tvrde redovni sudovi, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Ustavni sud, također, zapaža da su sve osobe na fotografiji političari, javne ličnosti, čiji je prag prihvatljive kritike viši nego kod ličnosti koje nisu javne, što redovni sudovi nisu uzeli u obzir prilikom odlučenja.
40. Konačno, Ustavni sud podsjeća da su prilikom ocjene proporcionalnosti miješanja, priroda i ozbiljnost određene kazne, također, faktori koji se uzimaju u obzir (vidi, između ostalih, Evropski sud, Sokolowski proti Poljske broj 75955/01, stav 51, 29. mart 2005. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena maksimalna novčana kazna za prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru koja iznosi 300,00 KM, što predstavlja visoku novčanu kaznu za nekoga ko nije zaposlen.
41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu ni pokušali postići pravičnu ravnotežu između zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja i zaštite prava drugih od uznemiravanja objavljivanjem sporne fotografije budući da redovni sudovi prilikom odlučenja uopće nisu vodili računa o apelantovom pravu na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, što je bilo neophodno za postizanje balansa između zaštite prava drugih i apelantovog prava.
42. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.h) i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

43. S obzirom na prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelacione prigovore kojima se apelant poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije zato što redovni sudovi svojim odlukama nisu ni pokušali postići pravičnu ravnotežu između zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja i zaštite prava drugih jer su spornu rečenicu „Yes my Führer“ analizirali odvojeno i van konteksta, doslovno je tumačeći kao „nacističko obraćanje“, a ne kao satirično izražavanje kojim je apelant izrazio svoj stav (mišljenje) o stranačkoj poslušnosti.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovone : Zlatko M.Knežević

Alvin Levin The Plot Against America Leather Jacket [Odgovori]

I enjoyed reading this .Thanks for sharing and keep writing. It is good to read blogs like this

Yellowstone Jacket Rip [Odgovori]

Thanks for posting such a great blog or article. It contains wonderful and helpful information. Keep up the good work!

Comment by Yellowstone Jacket Rip (01/02/2021 13:28)

The Undoing Black Coat [Odgovori]

Excellent article. Very interesting to read. I really love to read such a nice article. Thanks! keep rocking.

Comment by The Undoing Black Coat (12/30/2020 12:08)

Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me